POTPISAN PRIJEDLOG ZA IZMJENU ČLANKA 47. ZAKONA O PRIJEVOZU U LINIJSKOM I OBALNOM POMORSKOM PROMETU

Ovim prijedlogom želi se ukazati na jedan vid diskrimincije otočke djece s poteškoćama u razvoju, u odnosu na ostalo povlašteno otočno stanovništvo te se traži izmjena teksta navedenog članka Zakona:

...9. darivatelji krvi koji imaju prebivalište na otoku, na linijama koje povezuju njegov otok prebivališta s kopnom i drugim otocima, a koji su krvi dali 36 puta (muškarci), odnosno 25 puta (žene).
10. djeca s poteškoćama u razvoju sa prebivalištem na otoku koja zbog tjelesnih, senzoričkih, komunikacijskih, govorno-jezičnih ili intelektualnih teškoća trebaju dodatnu podršku za učenje i razvoj, kako bi ostvarili najbolji mogući razvojni ishod i socijalnu uključenost, te za vozila osoba u njihovoj pratnji.
11. osobe  s težim invaliditetom sa prebivalištem na otoku čija dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprječavati njezino puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s osobama bez invaliditeta, te za vozila osoba u njihovoj pratnji.

Obrazloženje:

Udruga roditelja djece sa poteškoćama u razvoju ''Brački pupoljci'', koja na otoku Braču broji 50 članova, od kojih je tridesetak djece sa većim teškoćama u razvoju, želi ukazati na jedan vid diskrimincije otočke djece s poteškoćama u razvoju, u odnosu na ostalo povlašteno otočno stanovništvo.
Stanovnicima naših otoka, ionako upućenih na kopno, bilo zbog zdrastvenih, obrazovnih ili samo osnovnih životnih potreba, poput kupovine odjeće i obuće, odgajati djecu s poteškoćama u razvoju dvostruko je teže. Počevši od uvećanih zdrastvenih i rehabilitacijskih usluga koje ta djeca zahtjevaju, do nedostatka stručnih obrazovnih institucija koje bi im ponudili primjereno obrazovanje.
Za svaku stručnu i zdrastvenu podršku koju trebaju, članovi Udruge upućeni su na kopno, što zahtjeva česta putovanja trajektom. Među članovima Udruge su i djeca sa poremećajima iz spektra autizma. Zbog prirode svojih poteškoća mnogi od njih nisu u stanju proboraviti sat vremena u salonu trajekta, pa su roditelji prisiljeni putovati automobilom na kopno. To višestruko uvećava troškove ovim roditeljima iscrpljenim i fizički i materijalno, obzirom da su mnoge terapije za svoje dijete prisiljeni plaćati privatno, zbog nedostatnih kapaciteta u splitskim centrima za rehabilitaciju.  
Ovaj zakon nije ni u kom slučaju prilagođen djeci I OSI s prebivalištem na otoku, koji su zbog svojih posebnih potreba prisiljeni putovati na kopno i nekoliko puta tjedno.

Pri tome ne pripadaju ni jednoj kategoriji stanovnika koji ostvaruju pravo na besplatan prijevoz te moraju plaćati kartu kao i svi ostali radno sposobni stanovnici otoka. Ovim osobama je u pravilu potrebna pratnja jednog ili oba roditelja, što višestruko povećava iznos troškova ovim obiteljima. Sve češće se mlade obitelji baš zbog neadekvatne podrške na koju nailaze na svakom koraku na svom otoku, odlučuju na odlazak i život na kopnu.

Stoga tražimo da otočku djecu s teškoćama i osobe sa invaliditetom razmotrite kao posebnu kategoriju i uvrstite u Zakon o prijevozu u linijskom i obalnom pomorskom prometu.  

Prijedog koji se odnosi na uvrštavanje darivatelja krvi kao kategoriju reguliranu Zakonom, i to darivatelje krvi koji su krv dali 36 puta (muškarci), odnosno 25 puta (žene) potreban je iz razloga što je u većini gradova u Republici Hrvatskoj pravo darivatelja krvi na povlašteni prijevoz, a koji su krv dali više od određenog broja puta (za ogledni primjer uzmimo grad Rijeku koja omogućava besplatan gradski prijevoz svim darivateljima krvi koji su krv darovali više od 30 puta, a istu praksu provode primjerice Split, Zagreb itd.) regulirano pravilnicima. Isto pravo traži se i za darivatelje krvi koji imaju prijavljeno prebivalište na otoku, a kojima je prijevoz trajektom ‘’gradski prijevoz’’. Broj od 36 darivanja za muškarce darivatelje krvi ekvivalent je broj od 25 darivanja za žene darivatelje krvi.